fbpx

HomeAktuelne vestiAmbasadoriIldiko Fabo, ambasador Subotica Business Run: “Sledi svoje srce, budi svoj i idi putem istine, koliko god to bio težak put”

Ildiko Fabo, ambasador Subotica Business Run: “Sledi svoje srce, budi svoj i idi putem istine, koliko god to bio težak put”

AMBASADORI SERBIA BUSINESS RUN SU USPEŠNI POJEDINCI. ONI SU LIDERI NA SVOJIM POZICIJAMA, PREDUZETNICI I VLASNICI KOMPANIJA. VIZIONARI SA JASNIM CILJEVIMA KOJE OSTVARUJU. ONI SU LJUDI OD INTEGRITETA KOJI ZAGOVARAJU ZDRAVE NAVIKE I INSPIRIŠU NAS DA SE BRINEMO O SEBI I SVOJIM KOLEGAMA.

Ildiko Fabo, rođena Subotičanka, diplomirani trener biciklizma, sedmostruka državna prvakinja u svim disciplinama biciklizma, dvostruka državna prvakinja u poludugom triatlonu. Trčanje je postepeno osvojilo njen život u kome je i danas aktivna – kao trkač i kroz uspešno vođenje Škole trčanja Subotica, pored redovnog posla u administraciji na Učiteljskom fakultetu u Subotici. Velika nam je čast da je od ove godine i ambasador Subotica Business Run trke.

KOJIM SPORTOM SI PRVO POČELA DA SE BAVIŠ? 

Biciklizmom sam počela da se bavim 1991. godine sve do 2002. Na insistiranje drugarice iz Spartaka, da dođem i probam, jer trenutno nemaju kompletnu žensku ekipu. Bila su to neka bedna i tužna vremena za vreme građanskog rata, ali koliko smo mi kao deca, pubertetlije, bili vezani za taj sport i za bicikl, to ja ne mogu pretočiti u slova. Bila je to ljubav za sva vremena. Ja sam se lavovski borila za svoju poziciju u tom sportu čak i u svom klubu kao žena, što u to vreme uopšte nije bilo lako, jer su svi gledali na žene bicikliste kao na neku smetnju. Rezultati su počeli da se nižu i pored nezainteresovanosti okruženja, o čemu sam već pisala više puta. 

KAKO JE TRČANJE “ISKRSLO” U TVOM ŽIVOTU?

Devedestih godina, pored svakodnevnih treninga vožnje bicikla, počela sam da ubacujem jedan dan trčanja kao dodatni trening. Uverenja o tome da li uopšte smemo da vežbamo još nešto pored sporta kojim se bavimo, bila su jako, jako plitka i pogrešna. Naravno, moj trener se nije složio sa time, ali sam ja bila ubeđena da će mi pomoći, i polako, ljubav prema trčanju počinje da raste u meni, mada mi još ne predstavlja ništa posebno…

Po prestanku aktivnog bavljenja biciklizmom, pauzirala sam godinu dana, a u međuvremenu se upoznajem sa grupicom trkača iz Subotice i Hajdukova i 2003. godine kreće moja trkačka priča. Upoznajem nove ljude, proširujem malo znanja i vidike, i sa zadovoljstvom zaključujem da je svet koji sam upoznala preko trkača mnogo lepši od onoga za koji sam znala.

Najviše me raduje da u trčanju ima ravnopravnosti među polovima i da svima znače rezultati drugih.

KOJE TRENUTKE SA POČETAKA TRČANJA POSEBNO PAMTIŠ?

Te 2003. godine sam onako iz čistog zadovoljstva istrčala 7 polumaratona (skoro svakog meseca po jedan), nekoliko kraćih uličnih trka, i na kraju sezone Podgorički maraton sa vremenom 3h 32’ 30” (moj jedini maraton). Tada trke nisu bile masovne, bilo nas je 30 do maksimlno 100 na startu, i tu su se našli obično bivši sportisti – atletičari ili ultramaratonci.

Bila sam zatečena kada sam u Budimpešti trčala polumaraton sa još 5000 istomišljenika. Nikad ranije nisam srela tako ogromnu sportsku manifestaciju. Jedno vreme uopšte nisam bila sela na bajs, jednostavno nisam osetila neku želju za tim, ali vremenom se to promenilo.

Ni između malih pauza, zbog povreda ili bolesti, nisam prestala da razmišljam o trčanju, koje mi je dalo uvek neko posebno zadovoljstvo.

Za vreme oporavka uvek sam zamišljala sebe kako trčim, kojom brzinom trčim, i kojim stazama prolazim. Te misli su mi uvek bili pokretači.

TRI STVARI U KOJIMA SI BOLJA U POSLU ZBOG TRČANJA?

Prvo, brža sam 😀 (šalim se malo), dosledna sam, na mene mogu da računaju. Drugo, čovek postaje mnogo izdržljiviji na svakom polju, i lakše izađe na kraj sa stresnim situacijama. Treće, pošto mi je posao stvarno kontra (sedeći posao, skroz pasivan) od onoga što predstavljaju sportovi izdržljivosti, trećeg razloga ni nemam…

PORED STALNOG POSLA NA UČITELJSKOM FAKULTETU U SUBOTICI, OD 2017. SI PREUZELA I VOĐENJE ŠKOLE TRČANJA SUBOTICA, KOJA DANAS BROJI VIŠE OD 150 TRKAČA. KAKO SI SE ODLUČILA NA TAJ POTEZ?

2017. mi je bila prelomna godina! Promenio mi se život i okrenuo naopačke, ali najviše mi je doneo to zadovoljstvo da sada radim nešto o čemu sam godinama maštala. Mogu komotno reći da trenutno živim svoje snove. Prenosim svoje dugogodišnje iskustvo i znanje drugima kojima je to potrebno, i koji mogu od toga samo da profitiraju, jer ne moraju da pređu toliki put koji sam ja prešla. I time su im sada greške svedene na minimum.

Izazova je bilo puno a imam ih i dalje. Pre svega, iako nisam mnogo razmišjala o tome na početku, moram priznati da je Subotica specifičan grad, sa specifičnom mentalitetom.

Šanse su mi bile 50-50% da ću uspeti u nečemu što je sasvim nepoznato za većinu stanovnika. Dodajući tome i činjenicu da su mi se pojedini trkači i smejali zbog toga, ipak, moja vizija je bila jača od svega. 

Škola trčanja Subotica

ŠTA JE BIO NAJVEĆI IZAZOV U RADU U ŠKOLI TRČANJA?

Početak je bio interesantan, ali odmah i uspešan. Sa dr. Silvijom Keseg pokrenuli  smo prvu školicu sa 15-oro ljudi. Uglavnom su to bili naši poznanici i nekoliko njihovih prijatelja. Rado se sećam te grupice i uvek će mi ostati dragi srcu, jer su oni ipak najveći “krivci” za ovaj uspeh. Oni su naši pioniri koji su veoma hrabro probili led i krenuli sa nama zajedno u nepoznatu avanturu. 

Najveći izazov su mi ljudi. Mnogo učim od njih, svaki trening mi je jedna nova lekcija. Od prvog dana učim strpljenje, saosećanje, razumevanje i požrtvovanost. A sve to utiče i na moju ličnost u pozitivnom smislu. Promene ponekad doživim teže, nekad lakše.

Ja sam ovaj posao shvatila veoma ozbiljno, i stvarno sam u stanju da “dišem” zajedno sa grupom koja trenutno broji preko 50 aktivnih članova. Legnem i ustanem u mislima sa njima i sa novim idejama.

Nekada sam bila ubeđena u onu izreku “što više ljudi to više ćudi”, ali zaista moram priznati da nikada nismo imali konflikt unutar grupe,  niti nekih nesporazuma. Grupa raste i dolaze nam ljudi sa raznim životnim iskustvima, i sa raznih pozicija. Trudim se da komunikaciju održim na nivou asertivnosti, da pojedinci imaju pravo da vide stvari i iz drugug ugla, jer svaka strana ima svoju istinu. Da slobodno iznesu svoje mišljenje, sugestije. 

Gajimo lepo prijateljstvo i sa onima koji su vremenom napustili školu, niko nije otišao nezadovoljan, već su ih životne okolnosti naterale da pauziraju ili im trčanje ipak nije prava stvar. Inače, 10% njih se uvek vraća.

Subotica Business Run 2019

ŠTA SI NAUČILA U RADU SA LJUDIMA (TRKAČIMA)?

Rad sa ljudima od mene zahteva ogromno strpljenje, što i nije moja osobina, jer  sam obično čovek od snažnih akcija, i teško podnesem kada “stojimo” u mestu. Kroz rad sa njima naučila sam da:

kada ne požurujemo nikoga onda stvari uvek krenu lagano dalje, ka nekim novim idejama koje možemo da sprovedemo u delo. U tome je lepota svega i tu leži snaga grupe. 

Školu, a samim tim i trčanje, smatram kao mesto za  “duhovni” razvoj, jer se neprimetno dešavaju slatke promene u čoveku, kada iznova i iznova pomeri svoje granice, za koje je prethodno mislio da su vanzemaljske. Ako su polaznici dovoljno otvoreni za to, onda se ti efekti neminovno dešavaju, menjajući i okolinu pojedinca na bolje. 

Živimo u takvom nekom svetu, gde 24 časa više nisu dovoljna, pa često i trening doživimo kao neku vrstu pritiska na sve to što nas već i ovako pritiska. Ali, taj svet nije realan.

Zato, veoma je bitno da bar 3 puta nedeljno (a može i više)  odvojimo sat i po vremena samo za SEBE, kada možemo biti sami sa sobom, daleko od društvenih mreža, od obaveza, i toksičnih situacija.

TVOJ “RECEPT”  ZA ISPUNJEN ŽIVOT JE…?

SLEDI SVOJE SRCE, BUDI SVOJ I IDI PUTEM ISTINE, KOLIKO GOD TO BIO TEŽAK PUT!

ŠTA BI PORUČILA KOLEGAMA/PRIJATELJIMA KOJI JOŠ NISU POČELI, ZAŠTO DA POČNU DA TRČE?

To sa kolegama je prava borba. Rezultati ne izostaju, samo se malo sporije postižu. Ipak sam i na poslu postala ambasador zdravog načina života, i mogu reći da sam mnogima “ja bila ta” – uzor ili razlog zbog koje su počeli da se bave sportom. Mi smo mali kolektiv i govoreći u procentima koliko su se promenile stvari unutar radnog mesta za 2-3 godine, mogla bih reći da je njih 35%  potrčalo. 

Zašto da trče? Da upoznaju sebe, svoje granice, svoj um i svoje telo u raznim situacijama. I da ponovo dožive neku vrstu slobode, koja nam je bila prirodna kada smo bili deca. 

Ovim putem pozivam svoje kolege i sve ljude u Subotici i okolini, koji traže izlaz iz svoje svakodnevnice, a ne znaju kako da počnu sami – Škola trčanja Subotica upisuje svoju 7. generaciju ovog proleća. Shodno novonastaloj situaciji, termin upisa se prilagođava. Blagovremeno ćemo objaviti na našoj Fb strani za sve zainteresovane – početnike, napredne trkače, “povratnike” 🙂 . Program je fleksibilan i prilagođen svakome.

KOJU TRKU SERBIA BUSINESS RUN SERIJE U 2020. NEĆEŠ PROPUSTITI?

Suboticu nikako nećemo izostaviti. Novi Sad i Beograd bi bilo super da trčimo, al o tom potom, sve zavisi od opšte situacije u zemlji, al i od finansija, odluke tima.